Promocija romana HALIMA u europskoj prijestolnici kulture 2020
Dilista Hadžimulić Međedović
Gledam prizor koji me inspirisao, otvorio vidike, inicirao maštu i isprovocirao viziju. Mala kuća crvenog krova koja je centar ove kompozicije pod nazivom „Bjelašnica“ slikara Taiba Kovača, je djelo koje izrodi „Halimu“. Kada se stope književnost i slikarstvo nastaje dermitenanta, spoj apsolutne vrijednosti, vrijednosti slikarstva i pera i onda ih ruke same opisuju, jal kistom jal olovkom.Moje pripovjedanje ovog romana je u stvari monolog gdje težište dajem likovima, što daje otvorenu stranicu moga unutrašnjeg svijeta bogatog ko bosanska bašta puna mirisnih đula.Svojim perom hoću da izlijem i pokažem personalnu subjektivnost prema pojedinim likovima, jer njihovim detaljnim kićenim opisom razbijam predrasude u vremenu kada je žena bila u sasvim drugom planu u odnosu na novija vremena. Opisujući ambijent ovog romana,željela sam da pokažem i ljepote moje domovine, u kojoj i kamen ima višestruko značenje.Kućica crvenog krova je izvor emocija i Halima duša duše moje. Fasciniraju ove planine, posložile svoje vrhove duginih boja, postojane i izazovne. Miligramskom osjetljivošću sve skockano u slikarske nijanse koje se u mikronima stapaju i vuku u dubinu. Dubinu duše u kojoj živi dobra vila i koja svakim jutrom svoje lice mijevodom mrzlih planinskih potoka i sa tom planinskom vodom kahvu kuha i pije. Udiše čisti zrak sjedeći na tananoj travi zeleno-debeloj ko na minderu s kojeg rukom behar dodiruje.A ponavljam, ti koji Bosnu ne begenišeš, podigni glavu čovječe, pogledaj ove bosanske planine, sve su one svoje zube ko testere složile. Njih miluje samo nebo i kovitlateške oblake sa konturama ko od svile. Sve su one skliske i strme. Probaj se bar puzeći popeti, ma ne probavaj bolan, okliznućeš se … BOSNA je ovo.Rekoše da putevi postoje da bi svako od nas stigao tamo gdje je pošao. Za nekoga ko želi da stigne do cilja, ne postoje prepreke, čorsokaci, slijepe ulice ili izmišljeni lavirinti. Ako vas vodi zacrtani put, istrajnost, inspiracija i nadasve podrška Svevišnjeg, a duša vam je punauspomena, iskustava, ideja i događaja, što u suštini čini inspiraciju, jednoga dana obradovat ćete prvo sami sebe, završavajući svoju misiju i sve ostale koji čekaju vaše stvaralačko djelo.Ali na tom putu i uopšte putu života susrećemo razne ljude, neki vas svojim postupcima prigrle i zavole, postanu iskreni prijatelji i podrška, i svojim djelima uvećajuhumanost i personalnu čovječnost. A ima i onih drugih, sasvim drugačijih. Oni te nauče kako ne treba da živiš, da tretiraš ljude, osjećaje, tugu i bol.Moja sreća je da ovih drugih u životu nisam susretala puno. Zato mogu da se pohvalim i iskreno zahvalim onim koji me na mom stvaralačkom putu podržavaju u svakom pogledu.Kad god netko iz sebe izrazi humanost i ljudskost, to dopre do srca drugih ljudi i probudi u njima taj uspavani dio.Često se služim jednom rečenicom koja kaže:„Život nije ništa drugo nego pohabani kofer u kojem nosimo svoja djela, nisu u njemuona djela koja smo dobili, nego ona koja smo dali!!“Dilista nas vraća vremenu koje smo zaboravili…Visoko iznad čaršije na obroncima bajkovite planine bosanskog miljea, ne možete proći, a da ne usmjerite pogled i koliko god on seže, gledate u kućicu crvenog krova čije stranice padaju skoro do tla i pri prvom snijegu ga grle i do proljeća ne puštaju. Iznikla iz ljubavi i danas simboliše ljepotu življenja nekih davnih vremena.Tako počinje roman Diliste Međedović. Ona svojim perom oživljava kuću crvenoga krova koja je naslikana na slikarskom platnu, ali ne samo bajkovitu kuću i prirodu oko nje, nego i živote ljudi. Roman Halima vodi nas u jasno precizirani vremenski okvir u kojem se upoznajemo sa glavnom junakinjom, koja retrospektivno priča svoju životnu priču. Slučajan susret odmah razvija bliskost pred vratima kuće crvenoga krova i Halima otvara svoju dušu.Uočljiv filigranski prsten kojeg je krasio veliki glatki kamen duginih boja govorio je o uspomenama, koje će nam Halima tek ispričati. (…) Bosanska kafa još uvijek svojim mirisom ne jenjava, obuzela je svaki kut ugodne sobe u kojoj se oživljavaju uspomene i suzama kojelelujaju u očima jedne divne žene.
Kako nas Halima vodi svojom životnom stazom, tako se u romanu razvija slika predratnoga Sarajeva. Autorica postaje svjedokinja te životne priče, davnog vakta pa nas podjeća na ljepotu međuljudskih odnosa, poštovanja i prijateljstva:Vrijeme minulog vakta gdje su živjeli insani koji su čuvali ljepotu duha, običaja, nakana i života.Dilista Međedović vraća nas vremenu koje smo zaboravili u modernome svijetu, prepustili se virtualnome i otuđili jedni od drugih, od sebe samih. Zato je ovaj roman putokaz ka čovjeku, ljudskosti, moralnim vrijednostima, a posebnoljubavi kao vodilje života. To je roman o čistoj i iskrenoj ljubavi između Halime i Ishaka. Oni su se, kako napisa Mehmed Meša Selimović u svojoj Tvrđavi – susreli ko ptica i oluja, ona odrasla bez majke, on bez oca. Socijalna karakterizacija likova otkriva Halimino lijepo djetinjstvo uz oca Naima, kadiju, i sluškinju Umihanu, koja o njoj brine poput majke. Ishak živi skromno, otac u potrazi za boljim životom odlazi u Ameriku. Nije se vratio, život u tuđinibio težak, razbolio se, ali im pred smrt šalje oproštajno pismo i zarađeni novac. Tim novcem Ishak odlazi u Beč i marljivo uči. Vraća se u svoj rodni grad gdje ga čekaju majka i Halima,njegove dvije ljubavi. Dio romana u kojem autorica veoma emotivno opisuje Ishakovpovratak i susret sa majkom, jednostavno podsjeti na Kulenovićevu poemu Na pravi put sam ti, majko, izišo.Ljubav dvoje mladih, ljekara i učiteljice, je iskrena i spontana od samoga upoznavanja, ostvarena pogledima i nježnim riječima. Kada Ajša zatraži Haliminu ruku za svoga sina, otkriva se prava veličina očeve ljubavi prema kćerki. Sve je tada, kako napisa i sama autorica ličilo na bajku. Bašča sevdaha puna je mirisa. Međutim, tada upoznajemo njenu pravu ličnost. Halima – blaga. Takva je glavna junakinja ovoga romana, puna ljubavi i empatije jeru tom trenutku svoje lične sreće, ona misli na svoga oca.Halima osjeti bol kao refleksiju pri pomisli na oca. Kako da ostavi najpožrtvovanije biće u svom životu? Kako će dalje sam? Ko će ga dočekati i njegovu aktentašnu preuzeti?Nježno ga zagrliti i poželjeti dobrodošlicu kući? Ko će mu brižno servirati večeru i s njim ćaskajući jesti i uživati?
Izvor: HUMA ženska medijska mreža
