By Šerifa Matardžić: odlikovana braniteljica Ljubinja.
Crnogorsko-osmanski rat (1876. – 1878.)
Sredinom sedamdesetih godina 19. stoljeća započinje aktivna ekspanzija Crne Gore prema obalama Jadranskog mora i na područje Hercegovine. Osmansko Carstvo koje je trpilo sve veće teritorijalne promjene ali i bilo zaokupirano reformama sultana Abdulhamida II. nije moglo aktivno kontrolirati promjene u dalekom Bosanskom pašaluku. Takvo stanje iskoristio je crnogorski knez Nikola I. Petrović Njegoš kako bi podstakao bunu pravoslavnih žitelja Hercegovine 1875. godine. (Ustanak poznatiji kao Nevesinjska puška.) Knez je bio svjestan da će Osmanlije ubrzo smiriti pobunu te je hitro poslao 14 bataljona vojske koji su trebali zauzeti južnu Hercegovinu i na taj proširiti teritorijalnu vlast Crne Gore koju će kasnije uz pomoć Rusije priznati na međunarodnom kongresu. Ulaskom crnogorske vojske na teritorij Osmanskog Carstva započinje Crnogorsko-turski rat koji će trajati do 1878. godine i završiti pobjedom Crne Gore i okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske Monarhije.
Tijekom ratnih zbivanja na prvi dan mjeseca Ramazana 1876. godine, crnogorske čete napale su grad Ljubinje i u zoru započeli opsadu. Stanovnici grada kojih je tada bilo pedesetak sklonili su se u kuće uglednih begovskih obitelji: Hadžiosmanovića, Serdarevića, Bakibegovića i Matardžića. Posljednji Matardžići branili su svoj posjed iz kuće i ograđene avlije pucajući po crnogorskim četama koje su palile i pljačkale Ljubinje. Muški članovi kuće Matardžića hrabro su se borili i odolijevali napadima ali im je municije počelo nestajati, a svaki muškarac koji bi napustio posjed bio bi ubijen od strane neprijatelja. Mlada begovica Šerifa Matardžić zajedno sa svojom prijateljicom Pašanom Hadžić zaputi se u obližnju osmansku utvrdu po municiju. Kada je stigla u tvrđavu, Šerifa je hanuma stala pred zapovjednika tvrđave, potegne i okrene prema njemu malu pušku, što ju je sa sobom ponijela i podvikne svojim gromkim djevojačkim glasom:
Džebhane (municije) mi, murtatine (izdajice), daj, braća mi izginuše!
Zapovjednik se našao u čudu i neugodno se zbuni na povik odvažne djevojke, a kad se snašao odgovori susretljivo:
Aman, hanuma, ustrpi se, sve će ti se dati, što želiš. U obrani tvrđave nisam znao, šta ti manjka braći. Džebhane imamo u tvrđavi, pa ćemo je dijeliti i pomagati se, dok je teče, a onda, što nam Allah da.
Zapovjednik opremi mazgu s dva sanduka municije ali Šerifa zatraži još dva sanduka koje su ona i Pašana uprtile na svoja leđa. Askeri im oslobodiše put prema Matardžića konaku koji je od tvrđe bio udaljen tri kilometra. Kada su stigle s municijom neprijatelji su već počeli skidati dvorišna vrata i provaljivati u avliju konaka. Dok su se muškarci snalazili oko municije Šerifa Matardžić zgrabila je pušku i dočekala neprijatelja na vratima ubivši dva crnogorska vojnika.
Borbe su trajale sve do četiri sata popodne kada su se crnogorski vojnici počeli povlačiti s velikim gubitcima. Nakon okršaja je kroz Ljubinje prolazio Ahmet Muhtar-paša koji je čuo za hrabrost mlade Šerife Matardžić te je osobno upoznao uz obećanje da će izvijestiti sultana o njezinoj hrabrosti. Nakon određenog vremena sultan Abdulhamid II. odlikovao je Šerifu hanumu Matardžić ordenom zasluga i dodijelio joj mirovinu od 250 groša. Njezina hrabrost i odlučnost dalo joj je snagu da veliku količinu municije prenese tri kilometra na leđima i na taj način obrani svoj grad od neprijatelja.
