By 
Nekada davno, prije mnogo stotina godina, kada je zemlja Bosna bila prepuna gustih šuma, divljih rijeka i tihih sela, a još bez kralja i gospodara – narod je živio u strahu. Nije bilo zakona, ni pravde, ni ruke koja bi vodila. Svako je branio svoje kako je znao, i zemlja je često bila plijen tuđinskih vojski koje bi dolazile i nestajale. Bosna je bila ta koja je služila kao kusur velikim silama Ugarske i Vizantije. U to teško vrijeme, u dolini ispod planine Motajice, rodio se dječak po imenu Borić. Za njega su neki mislili da je došao iz Slavonije a oni koji su živjeli Bosnu govorili su da je rođen ispod Motajice. Njegovo ime značilo je “onaj koji štiti”, ali tada još niko nije znao koliko će ono biti istinito. Borić je rastao među običnim ljudima – pomagao starcima, hranio ptice i spašavao vukove iz zamki. Govorilo se da ga priroda sluša – da ga voda nikad ne pokvasi, a vukovi mu prilaze kao da je njihov brat. Pričao je sa njima i oni su mu vjerovali.
Kad je odrastao, vidio je kako njegovi ljudi pate. Uglavnom su se borili da opstanu na svom i sve strahujući da će opet doći neka daleka vojska koja će ih pokoriti. Nažalost, jednog dana, čuo je da se velika vojska sa sjevera sprema preći Savu i zauzeti Bosnu. Čuo je već topote njihovih konja.Narod je bio u panici. Svi su govorili:— „Nema ko da nas vodi!“Borić je radio kao kovač i posmatrao je narod kako se uspaničeno šeta mjestom. Volio je zemlju svoju i nije volio nesreću koja ju je svaki par godina pogađala. Pokazao je hrabrost. Ali tada je Borić stao pred narod – skroman, ali snažan – i rekao:— „Neću vladati vama – ali hoću vas voditi. Ako mi vjerujete, braniću Bosnu kao da mi je duša.“Narod je pristao. Tako je počela njegova borba. Vojska neprijateljska bila je brojna, opremljena i surova. Imali su konje, oklop i lukave vojskovođe. Borićeva vojska imala je samo luk i strijelu, sjekire, planinu – i ljubav prema zemlji. Tada se desilo nešto čudesno. U noći pred bitku, dok je stajao sam na litici, pred njega je stao bijeli vuk – stariji od vremena.— „Ti nisi ratnik zbog krvi – ti si čuvar zbog srca. Ako te Bosna izabrala, ja ću ići s tobom“, reče vuk. Od tada je bijeli vuk išao uz Borića, a ljudi su vjerovali da ga štiti sama zemlja. U velikoj bici kod Zelenog Polja, Borić je mudro vodio svoje ljude – koristili su šume da se skrivaju, rijeke da zbune neprijatelja, a noć da napadaju kad niko ne očekuje. Kad je bitka završila, neprijatelji su bježali, a narod je slavio. Bosna je po prvi put bila slobodna pod svojim vođom. Nakon pobjede, narod je kleknuo pred Borića, tražeći da postane njihov ban – prvi vladar Bosne.— „Ako je biti ban isto što i biti sluga svome narodu, onda prihvatam“, rekao je tiho. Tako je Borić postao prvi Ban Bosne – pravedan, mudar i poštovan. Pod njegovom vlašću, Bosna je postala sigurna zemlja. Trgovci su putovali bez straha, narod je obrađivao zemlju slobodno, a zakoni su važili za sve – i za bogate i za siromašne. Godinama je ban Borić vladao, sve dok jednog dana nije tiho nestao. Kažu da je otišao sa svojim bijelim vukom, prema planinama, gdje ga više niko nije vidio.Ali pred odlazak, ostavio je riječi urezane u kamenu: „Ova zemlja ne pripada onome ko njome vlada – već onome ko za nju daje srce. Dok god ima takvih, ona će trajati.“I dan-danas, u tišini šuma, kažu da se ponekad čuje zavijanje bijelog vuka. Kad se to desi, ljudi kažu:— „Ban Borić još bdi nad nama.“
Autor: Did Bosanski
