Bože mili, čarobnog vidika,

S brda Srđa, iznad Dubrovnika,

Svaki pogled sa srđevog trona,

Blješti morem, do bijela Stona.

Lokrum, Daksa, Cavtat, i Bobara,

Krajobrazom, sa nogu obara,

Bijeli križ nam opomenu šalje,

Da „katili“ ne prolaze dalje.

Ispod Srđa, dragulji su Grada,

Neviđeni, nigdje i nikada,

Bez njih sunce ne bi zasijalo,

Niti bi nas ovdje tako ogrijalo.

Tko je jednom na Stradunu bio,

Cijeli Grad je dušom osjetio,

Svaki kamen svoju povijest piše,

Što ne može nitko izbrisati više.

Kada mladi „Linđa“ zabalaju,

Trombunjeri plotun zapucaju,

Ljetne igre, Festa Sv. Vlaha,

Kad to gledaš, ostaješ bez daha.

„Ljudi Nazbilj“, ponosno likuju,

Tradiciju svog Grada čuvaju,

Marin Držić, kad bi oživio,

Gradu bi se danas zadivio.

Još se nešto sa Bosanke čuje,

Do Straduna, takum odjekuje,

To sazlije grada Srebrenika,

Sevdišu nam u čast Dubrovnika.

Dubrovniče, Bosanci te vole,

Kad god patiš, duše ih zabole,

Sjajna zvijezdo, Hrvatskoga neba,

Rasti i cvjetaj, Europa Te treba.